Kada je u aprilu ove godine u sarajevskom Collegium Artisticumu održana izložba Stari gradovi BiH i Starobosanski Dubrovnik s brojnim propratnim manifestacijama, veliku pažnju je privukla književnica Nataša Bartula-Hebert svojom interpretacijom vlastite pjesme Moj pedalj zemlje.

Nataša već 26 godina živi u Montrealu, a sve što spada u njen umjetnički angažman, i u sferi pisane riječi ali i muzike, vezano je za Bosnu i Hercegovinu, za njen rodni kraj, Ljubinu, za Vogošću gdje je kasnije živjela i za Sarajevo gdje je pohađala srednju školu i fakultet.

Nedavno je iz majstorske radionice Bartula, Nataše i njenog brata Borisa, akademski obrazovanog muzičara, izašla i pjesma srednjovjekovnog duha, posvećena Starobosanskom Dubrovniku.

Korjenski identitet jedno od najjačih osjećanja

Bez imalo sumnje, ova pjesma će postati još jedna atrakcija tog grada-nacionalnog spomenika koji se nalazi u ilijaškoj opštini, osnovanog najvjerovatnije još u doba Kulina bana.

Kako to da, uprkos velikoj udaljenosti, Natašina duša inspiraciju stalno pronalazi u njenoj domovini, u Bosni i Hercegovini?

"Premda je čovjek po prirodi nomadsko biće, u stalnoj potrazi mjesta pod suncem, bilo da se radi o fizičkom ili duhovnom traganju, definiše ga mjesto gdje je rođen. To mjesto, isto koliko i porodica, utiče na njegov cjelokupan razvoj. Tamo gdje se začela prva spoznaja o svijetu, tamo je i najjača veza sa svijetom. Korjenski identitet je jedno od najjačih osjećanja. Istovremeno, ova osjećanja izlaze iz uskog konteksta. Nostalgija kao inspiracija Pedalj zemlje postaje metafora domovine: njena istorija, genetsko nasljeđe, kultura, jezik, muzika, književnost. S obzirom na to da je svaki pojedinac nasljednik svih ovih komponenata, oni su nerazdvojni dio njegovog entiteta. U mom slučaju, stalno prisutna nostalgija, postala je inspiracija, a pedalj zemlje je postao moja Itaka koju oživljavam kroz riječ i pjesmu. Istina je da je moja Itaka zarasla u divljinu i da me realnost zasiječe kao oštrica noža: štrljci koji bolno vire iz porušenih temelja škole u kojoj sam rođena."

Bosansko kraljevstvo i ‘Dubrovnik, Grad Nabožički’

"U mojoj kratkoj priči Moja Itaka stoji napisano: Nekadašnje tanko šiblje pretvorilo se u gusto, visoko granje, prijeteći nadvijeno nad rijekom. U majčinom vrtu ostala je jedna divlja ruža koja podsjeća da je nekada bila voljena. Ali i ona je savila glavu, jer je odavno niko ne miluje. Očeva trešnja ne zna kome bi rodila, pa se polusavijena, dovija i pita da li da se prepusti vjetru da joj polomi grane ili da ipak ostane da obraduje neko zalutalo dijete? No, zar divlja ruža nema najjači miris? I u nju je, kao i u moje biće, utkana žila kucavica koja se zove korijen. Upravo u mom korjenu, došlo je do izgradnje onog najboljeg u meni: ljubavi prema svakom čovjeku", kaže Bartula-Hebert.

Nataša je napisala šest knjiga, ali je Dubrovnik, Grad Nabožički zasjenio sve prethodne. Radnja ovog romana, čiji prvi tiraž je već rasprodat, odvija se posljednjih godina Bosanskog kraljevstva.

Da li je ponovno bavljenje srednjovjekovnom temom svojevrsni Natašin bijeg od sadašnjosti ili je upravo suprotno?

"Srednjovjekovni lavirint je mjesto gdje sam ja sebe u potpunosti pronašla. To pokazuje i roman o kraljici Katarini, koji trenutno pišem. Zahvaljujući novom projektu, iznova živim duh tog komada vremena koji me fascinira. Očuvanje kulture sjećanja znači očuvanje kulturne baštine BiH. Život na razmeđu između srednjeg vijeka i danas, postao je za mene udobno putovanje ka ostvarenju mog književnog bića u želji da sadašnjosti pružim najbolje što mogu. Istraživanje prošlosti, oživljavanje ljudi, vremena i ideja ovog doba je u biti ogledalo u kom se istovremeno oslikavamo i mi, stanovnici modernog vremena. Romaneskno kreiranje srednjovjekovlja ima za cilj oblikovanje vlastitog identiteta. Naš vjekovni identitet oblikuje savremenog čovjeka i njegov DNA", ističe Bartula-Hebert.

Pisci vjeruju u besmrtnost riječi i nakon zemaljskog putovanja

Nataša je u ovoj godini postala član Društva pisaca BiH, koje je istovremeno “smrtnim sjemenom posijano”, ostajući bez Jasmine Musabegović, Ivana Kordića, Dževada Karahasana, Marka Vešovića, Hadžema Hajdarevića…

Kako je Nataša doživjela ovo veliko osiromašenje bh. književne scene?

"Osjećaj praznine i žala prisutan je kako u meni, a na osnovu reakcija koje dolaze do mene, tako i u književnim i kulturnim krugovima BiH. Ovo su pisci koji iza sebe ostavljaju bogatu kulturnu baštinu. Imala sam ogromnu čast da budem mali dio velike misije profesora Hadžema Hajdarevića. Povjerio mi je zahtjevnu ulogu recenzenta njegove nove zbirke pjesama Drukčije obale. Nažalost, nije je uspio objaviti. Ova recenzija će mi uvijek značiti jednu od najdražih uspomena u ogrlici mog spisateljskog opusa. Svijet se, baš kao i kapsula mikrosvijeta svakog pojedinca, iskušava, promatra i otkriva, doživljava kao putovanje sastavljeno od fragmenata susreta kroz stalne odlaske i odvajanja od drugih u širokom dijapazonu razdvajanja: kako fizičkog i metafizičkog, tako i prošlog i sadašnjeg. Pisci vjeruju u besmrtnost riječi i nakon zemaljskog putovanja. Njegujmo uspomenu na njih i sačuvajmo od zaborava riječi onih koji su djelima obogatili svijet i nas", poziva Bartula-Hebert.

Čovjek je postao vuk i samome sebi

Živimo u nemirnom vremenu, ratovi plamte, ginu nevini ljudi. Kako Nataša pisac, doživljava sve te planetarne nesreće? Ima li smisla pisati kad, eto, svjedočimo i ovih dana, u trenu plamen proguta sve?

"Winston Čerčil je rekao: ‘Ako zametnemo svađu između prošlosti i sadašnjosti, vidjet ćemo da tako gubimo budućnost’. Jasno je da ratovi vode uništenju čovječanstva. Čovjek nije samo čovjeku vuk, već i vuk samom sebi. Trenutno se vodi više od dvadeset ratnih sukoba na različitim stranama Planete. Kada je u pitanju kolektivna tragedija i uništavanje nevinih ljudi, moralna je obaveza svakog pojedinca da reaguje. Svrha riječi u smislu podizanja glasa protiv zla, nalazi se u snazi čovjekove želje da gradi dobro. Riječi služe kao pozitivna energija koja unosi svjetlost i nadu. Faktor straha od osude koči mnoge da iznesu svoje mišljenje. No, čovjekova moralna dužnost je progovoriti protiv nepravde. Ako, naprimjer, govorimo o nepravdi koja je zadesila nevini narod Gaze, to ne znači da su stavovi onoga ko se izjašnjava etnički ili religijski. Koliko god smo imali pravo da plačemo za žrtvama terorističkog napada Hamasa, toliko imamo pravo da plačemo za nevinim žrtvama u Gazi. Svi smo svjesni da se radi o nerazumnom nesrazmjeru. Izreći glasno NE, ne znači napad, već jedan razuman glas duše. Izraziti bunt protiv stradanja napaćenog naroda, ne znači ne voljeti jevrejski narod. I oni sami su žrtve desničarske politike. Rat je suprotnost svega onog na čemu se zasnivaju osnovna načela svake religije. Ako uništimo ljubav, uništićemo i čovjeka."

Da imamo čovjeka, ne bi bilo ratova u 21-om vijeku

"Žalosno je što živimo i odgajamo djecu u vremenu licemjerja i krize u koju je čovječanstvo zapalo. Kako će nove generacije spasiti Planetu ako ih ne naučimo humanosti? Sigurno je, neće spasiti skupljanjem komposta i kupovinom eko-vrećica dok je bombe i rakete zagađuju i razaraju. Upravo iz tih razloga smatram da je moja obaveza da nastavim pisati. Iz humanosti. I za humanost. Da poručim svijetu ono što već zna, ali uvijek iznova ignoriše: život je prolazan, ali dragocjen! To zna i ćoravi Hasan iz mog romana Moj pedalj zemlje. Svi smo mi ćoravi Hasan koji je danima krčio žilavu zemlju, pa pošto je iskrčio i zapalio lulu da se odmori, začuo je glas iz zemlje: ‘E, moj Hasane, ti si sedamdeset i sedmi koji me je krčio’. Važna poruka mojih djela odnosi se na život u miru i ljubavi prema bližnjem."

"No, ljudi se, nažalost, više bave idejom transhumanizma nego stvaranjem mira. Šta će čovječanstvu superčovjek kada još nismo stvorili ni čovjeka. Da imamo čovjeka, ne bi bilo ratova u 21-om vijeku. Živimo u raskoraku između znanstvenog napretka i duševne zaostalosti. Nađimo ravnotežu: usredsredimo se ka stvaranju čovjeka i mira na zemlji. Možda se baš u tome nalazi tajna tvorevine istinskog superčovjeka", kaže Nataša Bartula-Hebert, kanadska književnica bosanskohercegovačkih korijena.

Nataša Bartula-Hebert

Planetu nećemo spasiti eko-vrećicima dok je razaraju bombe

Komentari (0)